Lifestyle

Kinda feeling stuck…

Kao, malo sam se zaglavila…eee (čitaj glasom Gorana Bareta). Smiješno je samo u tom kontekstu. Nebitno. Blebetam.

Nisam baš baš dugo imala ovaj osjećaj zaglavljenosti, ograničenosti, malo nemira i nerviranja na samu sebe. Jao, pa baš mi i nije nedostajalo 🙂
Zadnjih dana mi je puno monologa/dijaloga u glavi. Otud se i stvorio ovaj osjećaj. Ništa ga drugo nije ni moglo prouzrokovati. Nisu događaji “krivi”, nego samo moja šercepcija (ovo je tip feler al’ ga moram ostaviti, koma je) svega toga i unutarnji monolog koji je počeo. Ono kad misli odu previše u budućnost, pa na par dana postanem netko tko nisam, točnije, utekne mi Zen.
Svi znamo o kakvim osjećajima pričam, nisu ugodni, ali nisu ni strašni. Ne idu u smjeru anksioznosti, nego su naprosto tu par dana. Valjda da me vrate na pravi put.


Negativne emocije, nazovimo ih tako (iako same po sebi apsolutno ništa negativno nemaju) su tu da nas isprave ako (s)krenemo u pogrešnom smjeru. Većina nas ih doživljava kao nešto loše, ali kad ih uistinu razumijemo i kad znamo njihovu svrhu, kad smo ih svjesni, onda se samo zahvalimo na njima. Jer to znači samo jedno: vrijeme je za check-up sa samim sobom. Par skeniranja, malo razvrstavanja, poneka odluka i opet smo back in the game.
Doduše, lako je otići u tom “valu negativnog” razmišljanja, jer smo često navikli tako. I sama sam godinama živjela u tom nekom čudnom svijetu (danas apsolutno nezamislivom) negativnih emocija, koje su od ukazivača prerasle u stanje uma i (ne)svijesti, način života, tako reći. Tako da je pomalo i tanka linija što spaja i razdvaja* ta dva svijeta. Na sredini je samo jedna opcija: svjesnost ili nesvjesnost vlastitog monologa.
*Bijelo Dugme; kome svira, a ne mož’ da se sjeti 😉

‘Vamo-Tamo <–>

Uvijek postojana, sveprisutna, naša draga dualnost. To be or not to be?
Ovdje se ne radi o nekakvoj pretjerano važnoj odluci koju moram donijeti, nego više o svakodnevnici i struji misli. Do tog osjećaja zaglavljenosti je došlo jer sam si sama, svojim mislima, dakako, nametnula nepotrebne scenarije i time se malo vratila u stari film da nešto ne mogu napraviti. Jedan mindset koji svi imamo. Sad je samo pitanje hoću li mu dopustiti da prevlada ili ne. Uvukla sam se u svoju kućicu, kao da se vraćam u zonu komfora i to mi se ne sviđa. Jedan put je malo zastrašujući i pun izazova, iziskuje mnogo truda i vremena. Koje nisam sigurna da imam toliko, pa se osjećam ograničeno. Shodno tome, slijedi osjećaj da nešto ne mogu uraditi, da nisam sposobna, dovoljno pametna i da ukratko, ne mogu provesti misli u djelo. Ovo je jedan stari program, u kom sam do kraja došla i prije nego što sam nešto započela. Lijepo ga je prepoznati. Ćao, program 😀

Rješenje

Kako riješiti ovu situaciju? Zapravo lako. Kao i bilo koju drugu situaciju gdje niste sigurni kako reagirati. Prihvaćanjem. Ako krenem u smjeru ljutnje i negativnog govora prema samoj sebi, neće me dovesti nigdje, samo u goru situaciju. Ako sad sebi kažem da je sasvim uredu što ovo osjećam, morala ili ne morala donijeti važnu odluku, bit ce mi se lakše uskladiti sa samom sobom. Jer i odluka koju donosimo iz dva različita emocionalna i mentalna stanja, neće biti ista.
Drugi način rješavanja jest: meditacija. Osobno ne prakticiram previše meditaciju, ali svaki put mi dobro dođe. Valjda mi još nije postala jedna od navika, pa mi je na taj način malo teže utišati misli. Možda je vrijeme da se, pored Joze, vratim i Oommmi. 😀

Svi mi, negdje unutra u sebi, znamo što zapravo želimo. Tako i ja. Do ove zaglavljenosti dolazi kad se sudare razum, nešto što je logičnije i realnije (za većinu), sa onim za čime moje biće zapravo teži. San ili želja, koliko mala ili velika bila, (ne)realna, (ne)ostvariva, kakve god možda pridjeve uz nju čuli, na kraju dana, postane samo bitno ono što mi mislimo o tome i koliko smisla i utjecaja ima na naš život.


Podijeli sa prijateljima

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *