Lifestyle

Kaleidoskopija I.

Dobro jutro, lijepi svijete.

Nekako mi je glava ovih dana baš prepuna različitih misli, kao da stojim na autocesti zatvorenih očiju i samo čujem buku. S jedne strane sve što bi trebala uraditi, a nisam. Što jesam uradila, pa mi se nekako ne sviđa, kao da bi moglo bolje. S treće strane pritisak od same sebe da se više pokrenem, prepuno trebanja, moranja, htijenja, željenja… Šištim kao expres lonac. Toliko pritiska ponekad stavim na samu sebe da mi vrišti tijelo iznutra. Od najboljih namjera i želja koje želim ostvariti, natovarim si na leđa previše očekivanja od same sebe, kako moram znati način i rješenje svega. Kako trebam uraditi sve sada… Puno sam ozbiljna ponekad.
Od stvari koje bi mogle biti naprosto zabavne same po sebi, zbog očekivanja ih pretvorim u nešto ne toliko zabavno. Pa se onda odlučim pobuniti i bojkotirati samu sebe prokrastinacijom i blejanjem kroz prozor. Pravim se kako se ne čujem.
To je ustvari i najbolje što ponekad mogu uraditi. Da se ignoriram 😀

Papir i olovka

Iako intelektualno i razumski znam odakle sve te misli i pritisak dolaze, i iako znam način kako se toga riještiti, opet me nekad preokupiraju i stvore momentum iz kojeg se malo teže izvući kad se već dobro pokrenuo. Zavrtio se i dosegao brzinu, iz koje ako bi iskočila, bi bome tresnula dobro od pod.
Pokušavam progutati prevelik zalogaj, a nisam još ni otvorila usta. I kažem sebi Uredu je, take it easy, imaš vremena za sve i nije kasno ni za što. Džaba, D – Žaba! Navalim se mislima i idejama i svime šta bi mogla i trebala uraditi, a ne radim, pa se naljutim i naživciram na samu sebe i onda nije čudo da prošištim.

Naravno, ovo mi se puno puta dogodilo. Nekad sam i živjela samo u ovom šištanju. Nije ni postojala tišina, samo neprestan žamor svega. Prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i svih karika koje vežu to troje. Apsolutno neugodno stanje uma. Sada, iako svjesnija tih misli i uzroka odakle dolaze, nađu način da me stignu s vremena na vrijeme i kao da im ne mogu pobjeći.
Jedina tehnika koja mi je uvijek pomagala, jest pisanje. Papir i olovka uistinu svašta podnesu.

Kod svake blokade i preopterećenja vlastite duše i mozga silnim Moranjima je najlakše uzeti papir i olovku i istresti iz sebe sve što šišti i tišti. Pisanjem jednostavno usporavamo misli i dajemo prostora duši da odahne od silnog žamora. Dok pišemo slova, usmjeravamo koncentraciju na riječi koje stvaramo. Papir preuzme sav taj teret koji smo stvorili i čini se da izazov koji nam se događa izgleda manje, tuđe. Kad je na papiru, kao da više ne pripada nama, kao da smo sve prepustili nekom drugom. Samim time promjenimo perspektivu i pogled da to što nas je mučilo. Sad kao da više nije toliko snažno, nema jak utjecaj, ne šišti više 😀

Pokušavam iz rječnika izbaciti riječi Moram i Trebam. Imaju određenu težinu koja mi nekad ne sjedne najbolje. Želim ili Hoću su bolje zamjenice u svakom slučaju. 😀 Upitam sebe na čemu mi je fokus, kad znam što ne želim, bolje saznam što želim. Pa se na to valja usmjeriti.

Napomena sebi

Želim se podsjetiti kako ne trebam SADA znati svaki odgovor. Ne trebam znati SADA što me čeka na kraju puta i kako će taj put izgledati. Nije to ni svrha života. Radi se o putovanju i uživanju u kreiranju, a ne o destinaciji koju želim doseći. Jer ništa od ovog svega ne bi imalo smisla ako bi jedini cilj bio destinacija. Koliko puta sam samo nešto željela i nakon što bi to ostvarila, bilo je spektakularno kratki vremenski period i onda opet sve iz početka. Mi smo bića želja. Uredu je željeti i postići. Ali važnije od toga je uživati u putovanju do A do B.

Life is a journey not a destination.

– R.W.Emerson


Podijeli sa prijateljima

2 komentara

  • Kiša

    Upravo tako! Papir bolje podnosi naše misli od nas samih 😀 Ne bi li bilo lijepo da mnogi što šište i pište ovo pročitaju pa poušaju buku svoje glave ostaviti na papiru. Koliko se ljepše i lakše diše. 🙂 Uživam u čitanju. <3

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *